Svugdje
po svijetu su se ljudi borili mačem, strijelama i drugim oružjem. Kad nisu imali pri
ruci oružje, borili su se hrvanjem ili šakanjem. Te tehnike borbe bile su skoro jednake
po cijelome svijetu, sve do pronalaska vatrenog oružja. Upotreba vatrenog oružja za
borbu sasvim je promijenila način vođenja sukoba.
Portugalci
su 1543. godine donijeli puške u Japan. Japanci
su ih ubrzo počeli sami proizvoditi. Oko 1590. godine puške i topove su upotrijebili za
borbe, gdje su se iste pokazale kvalitetnijima od tradicionalnog oružja. Upotreba
vatrenoga oružja i dalje je bila ograničena zbog ograničene proizvodnje.
Oko 1600.
godine je Japanom ovladao klan Tokugawa kojemu je uspjelo uspostaviti sistem vladavine
samuraja. Da bi utvrdio njihovu vladavinu, proizvodnja i upotreba vatrenog oružja bila je
zabranjena, kao i komunikacija s vanjskim svijetom. To je omogućilo razvoj načina borbe
bez upotrebe vatrenog oružja za približno 250 godina. U isto vrijeme u Europi su razvili
puške i topove kao glavno oružje za borbu.
Nakon 1800. godine Europljani su
kolonizirali Kinu. Europljane ispočetka Japan nije zanimao, jer je bio malen u usporedbi
s Kinom. I Sjedinjene Američke Države su počele sudjelovati u kolonizaciji Kine i
namjeravale su Japan upotrijebiti kao pristanište pred dolazak u Kinu. Oko 1860.
mornarica SAD je doplovila do Japana i prisilila ga da otvori luke američkim brodovima.
Europske države također su željele upotrijebiti Japan kao
pristanište, te je Japanu prijetila opasnost da će također biti koloniziran kao Kina.
Japan je
odlučio ostvariti jaku vojnu silu kako bi se lakše branio od Europljana i SAD. Upotreba mača je
bila zabranjena i vojska je počela koristiti vatreno oružje. Krajem 19. stoljeća
prekinuta je vladavina samuraja i zabranjeno je nošenje japanskog mača, katane. Nastojeći zadržati tradiciju, samuraji
su vještinu borenja sa i bez oružja pretvorili u sport. Tako su nastali Karate, Judo i
Kendo. Judo i Karate su proizašli iz borilačke vještine bez oružja, dok je Kendo
proizašao iz tehnika mačem. Većina vještina imala je u svojem imenu ‘jutsu’
(Ken-jutsu, Ju-jitsu. Aiki-jutsu,…), što je značilo da su ratničke vještine.
Da bi eliminirale protivnika, pobijedile ga u ratu, odnosno bile maksimalno učinkovite u
ratničkom smislu, uglavnom nisu imale šire i dublje podloge i filozofije, osim one
utemeljene na samurajskom životu i kodeksu.
Jedan smjer nazvao se Daito-ryu
jujitsu učitelja Sakako Takade kod kojeg je Morihei Ueshiba 1915. počeo vježbati. Tako
slobodno možemo reći da je Daito-ryu jujitsu bio jedan od korijena za stvaranje
suvremenog Aikida.
Aikido je danas raširen po
cijelome svijetu. Iako postoje razne škole Aikida i različiti pristupi, kao velika
istina ostaje ono što je rekao Morihei Ueshiba:
“U
Aikidu nema ni formi, ni stilova. Kretanja u Aikidu su kretanja u prirodi, čije su tajne
duboke i beskonačne.”
U Aikidu nema natjecanja. Stil
Kenji Tomikija u Aikidu je nastojao provoditi natjecanja, no u toj i ostalim školama
Aikida više se pozornosti posvećuje zajedničkom kretanju nego nasuprotoj prirodi
kretanja, to jest napadač i napadnuti rade kao partneri i nastoje osjetiti jedan drugoga.
Ovakva suradnja je također bitna iz dva razloga:
- smanjiti mogućnost
ozljede pri izvođenju potencijalno opasnih Aikido tehinka
- razviti sposobnost oba
partnera da budu opušteni i mogu paziti jedan na drugoga u izvođenju bilo koje tehike
Zato je Aikido toliko popularan
većini populacije koja nije usko vezana za sport; žene i muškarci, djeca i stariji, a
nije rijetkost vidjeti stariju gospođu i gospodina kako uče Aikido (npr. poznati
svjetski violinist Menjuhin).
|
